Novinar i vlasnik lista „Dnevni telegraf“ Slavko Ćuruvija ubijen je 1999. godine, a ni posle više od 20 godina nije sudski utvrđeno ko je nalogodavac ove likvidacije, kao ni ko je tačno u njega pucao.
Optužnica za ubistvo podignuta je 2014. godine i njome je saradnik bivšeg predsednika Slobodana Miloševića i načelnik Resora državne bezbednosti (DB) Radomir Marković optužen da je naložio likvidaciju, a pripadnici službe Milan Radonjić, Ratko Romić i Miroslav Kurak da su u njoj učestvovali. Ćuruviju je, kako je utvrdilo tužilaštvo, ubio Kurak, a Romić je njegovu nevenčanu suprugu Branku Prpu udario drškom pištolja u glavu i ona je pala.
Više teksta
Novinar i vlasnik lista „Dnevni telegraf“ Slavko Ćuruvija ubijen je 1999. godine, a ni posle više od 20 godina nije sudski utvrđeno ko je nalogodavac ove likvidacije, kao ni ko je tačno u njega pucao.
Optužnica za ubistvo podignuta je 2014. godine i njome je saradnik bivšeg predsednika Slobodana Miloševića i načelnik Resora državne bezbednosti (DB) Radomir Marković optužen da je naložio likvidaciju, a pripadnici službe Milan Radonjić, Ratko Romić i Miroslav Kurak da su u njoj učestvovali. Ćuruviju je, kako je utvrdilo tužilaštvo, ubio Kurak, a Romić je njegovu nevenčanu suprugu Branku Prpu udario drškom pištolja u glavu i ona je pala.
Mesecima pre ubistva Ćuruvija je bio nadziran i praćen, a službenici DB-a koji su ga pratili opozvani su neposredno pre ubistva. Radonjić je agentima naredio da obustave praćenje. On je, prema optužnici, naložio da se bez evidentiranja Romiću da službeni beli golf koji je korišćen tokom ubistva.
„Ubili su Ćuruviju zbog javnog istupanja u zemlji i inostranstvu i kritike nosilaca političke vlasti, ali i mogućnosti da utiče na javno mnjenje”, napisao je u optužnici tužilac Milenko Mandić.
Iako je nagovestio da iza ubistva stoji vrh vlasti u Srbiji, tužilac u optužnici nije spomenuo ime nalogodavca. Ćuruvija je, kako su tvrdili njemu bliski, bio u sukobu sa Mirjanom Marković, Miloševićevom suprugom. Kada je otvorena istraga, Marković je već bila van zemlje, pa je tužilaštvo nikad nije ispitalo. Nije saslušan ni Aleksandar Vučić koji je tada bio ministar informisanja i tokom čijeg mandata su zabranjene Ćuruvijine novine.
Suđenje je počelo u junu 2015. i izazvalo je veliko interesovanje javnosti. Sudsko veće činili su Snežana Jovanović, Dragan Milošević i Vladimir Mesarović.
Saslušan je veliki broj svedoka – bivši načelnici i pripadnici službe, policajci koji su istraživali slučaj, Ćuruvijine kolege i saradnici – koji su pričali o političkim okolnostima pre ubistva, praćenju i nadziranju Ćuruvije, službenom belom golfu i naredbi da se sa obustave ove mere posle koje je Ćuruvija ubijen.
Jedini očevidac, Ćuruvijina supruga Branka Prpa, rekla je da Kuraka nije prepoznala kao pucača.
Optuženi su negirali umešanost u ubistvo i opovrgavali iskaze svedoka i tvrdili da su njihova saznanja – posredna.
„Saslušano je više od 100 svedoka, a niko od njih ne zna ništa o ubistvu. Nijedan svedok nije rekao da sam ja naručio ubistvo Slavka Ćuruvije, niti da sam naredio da se ukloni bilo koje lice”, kazao je na početku suđenja Radomir Marković.
Bivši načelnik Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorad Ulemek Legija osuđen za ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića u istrazi je ispričao da mu je Marković krajem marta 1999. tražio da likvidira jedno lice što je on odbio.
„Potrebno je da se ukloni jedno lice koje trenutno svojim neprijateljskim delatnostima ozbiljno ugrožava bezbednost države“, prepričao je Ulemek njegove reči. Ulemek je istakao da je zadatak odbio jer je sa jedinicom bio na Kosovu gde je bio oružani sukob. Posle ubistva Marković mu je rekao da su Ćuruviju ubili „oni Radonjini“.
Osim svedoka dokaze su činili i brojni izveštaji obaveštajne službe o praćenju Ćuruvije, kao i podaci o kretanju i komunikaciji optuženih u vreme ubistva. Odbrana se upinjala da dokaže da su dokazi nezakonito pribavljeni.
Sudsko veće izbacilo je deo dokaza iz postupka, ali su ih sudije Apelacionog suda u Beogradu ipak vratile.
Neizvesno je bilo i da li će u postupku ostati iskaz i svedočenje načelnika beogradske policije Dragana Kecmana koji je vodio istragu. Sud je izbacio i njegovo svedočenje navodeći da operativna saznanja ne mogu da budu dokaz na sudu – iako su pre njega svedočili i drugi policajci koji su takođe govorili o saznanjima iz istraga. I njegov iskaz je u među dokaze vratio Apelacioni sud.
Kecman je ispričao je da je policija došla do dokaza da je Ćuruviju ubila Državna bezbednost, a da su četvorica optuženih ubistvo organizovali, omogućili i izvršili. Sudija Jovanović ga je tokom svedočenja prekidala i upozoravala da je na sud pozvan da svedoči samo o policijskim procedurama.
Presuda je doneta u aprilu 2019. Dvoje od troje sudija glasalo je da Marković i Radonjić budu osuđeni na 30, a Romić i Kurak na 20 godina zatvora. Obrazloženje presude, međutim, bilo je neočekivano. Sudija Snežana Jovanović ustanovila je da je u novinara pucala nepoznata osoba, a nije imenovala ni ko je dao nalog za ubistvo.
„Sud je utvrdio da je neposredni izvršilac NN lice, kome su Romić i Kurak omogućili da puca u Ćuruviju“, navela je Jovanović bez objašnjenja na koji način su to učinili i za šta ih je tačno osudila. Istakla je da je u obzir uzela svedočenje Branke Prpe koja nije sa sigurnošću prepoznala Kuraka kao pucača.
Advokat porodice Ćuruvija Slobodan Ružić kazao je da je nepoznato lice uvedeno jer je „očigledno sud smatrao da nema dovoljno dokaza da je Kurak pucao“.
Presudu je u julu 2020. ukinuo Apelacioni sud u Beogradu. Veće sudija koje su činili Milimir Lukić kao predsednik, a Nada Zec, Bojana Paunović, Vesna Petrović i Dragan Ćesarovića kao članovi ustanovilo je da je sudija Jovanović „prekoračila optužbu“ tako što je u presudi napisala ono čega nema u optužnici i u postupak uvela nepoznatog izvršioca.
„Na ovaj način su, po nalaženju ovog suda, okrivljeni oglašeni krivim za nove činjenice i radnje, koje optužba ne sadrži i o kojima u toku postupka nisu izvođeni dokazi“, piše u presudi Apelacionog suda.
Suđenje je vraćeno na početak.
Ponovljeno suđenje vodilo je isto sudsko veće, a trajalo je nešto duže od godinu dana, do decembra 2021.
Tokom suđenja nije bilo novih dokaza, a na kraju je i presuda bila gotovo identična prvoj koja je oborena – optuženi su osuđeni na kazne od ukupno 100 godina zatvora, a Ćuruviju je ubila nepoznata osoba.
Sudija Snežana Jovanović je pri objavljivanju presude navela da su izvođeni isti dokazi jer „Apelacioni sud nije dao nalog da se izvedu novi dokazi niti utvrde nove činjenice“.
„Ukoliko budete upoređivali, videćete da su razlozi, dokazi i odluka gotovo identični, uz male izmene koje suštinski nisu promenile stav ovog sudskog veća“, navela je ona.
Na presudu su se žalili zamenik tužioca za organizovani kriminal Mandić i osuđeni, kao i njihovi advokati. Slučaj je dobilo sudsko veće kome je predsedavala sudija Nada Hadži-Perić, a članovi bili Vesna Petrović, Dragan Ćesarović, Marko Jocić i Dušanka Đorđević.
Sudije su odlučile da otvore pretres i na njemu izvedu ključne dokaze. Saslušale su svedoke Branku Prpu i nekadašnje pripadnike zemunskog klana Milorada Ulemeka Legiju i braću Miloša i Aleksandra Simovića, koji nisu rekli ništa novo u odnosu na ranija svedočenja. Sudije su odlučile i da pregledaju izveštajе sa baznih stanica mobilne telefonije iz 1999, koji su bili ključni dokaz tužilaštva jer sadrže podatke o učestaloj komunikaciji optuženih neposredno u vreme pre i posle ubistva i aktivnosti njihovih mobilnih telefona koji su „locirani“ u blizini mesta Ćuruvijine likvidacije.
Suđenje je završeno krajem marta 2023, kada su održane završne reči.
Tužilac Mandić tada je rekao da su tokom postupka svi navodi optužnice dokazani i za četvoricu optuženih zatražio ukupno 160 godina zatvora. On se osvrnuo i na Ćuruvijinu hrabrost da kritikuje režim Slobodana Miloševića i zagovara podizanje haške optužnice protiv njega. Takvo istupanje je, kako je rekao Mandić, „privuklo pažnju državnih organa“ i na kraju ovog novinara „koštalo života“.
Advokati su, sa druge strane, tražili od sudija da njihove branjenike oslobode optužbi. Pozvali su sudije da ignorišu očekivanja javnosti i one koji su „ovaj postupak osmislili i nije ih briga za pretpostavku nevinosti i razumnu sumnju“.
„Oni znaju samo za pritiske. Njihovo merilo je novac jer neki lepo žive od smrti Slavka Ćuruvije. Poledajte ko koga finansira i ko od koga dobija pare“, rekla je advokatica Zora Dobričanin Nikodinović, ne precizirajući na koga misli.
Advokat Vladimir Marinkov naveo je da je uveren da će sud „pokazati Evropi i svetu da se u ovoj zemlji sudi po dokazima a ne očekivanjima i porudžbinama“.
„Sve oči su uprte u vas“, poručio je Marinkov sudijama i naveo da okrivljeni ovo nisu zaslužili. „Ostaje kao istina da su ovi ljudi voleli svoju zemlju i svoj narod, a da im mi ovako vraćamo, odnoseći se prema njima kao istrošenim cipelama“.
Sva četvorica optuženih su u svojim završnim rečima istakli da je, kako je to opisao Radonjić, „optužnica otelotvorenje medijskih navoda“.
Dok su sudije apelacije odlučivale o presudi, Radonjiću i Romiću je ukinut pritvor – i to nakon što je Evropski sud u Strazburu presudio da je u Srbija prekršila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima time što im je zatvorski pritvor predugo trajao i jer je neosnovano produžavan.
Odluka sudija je brzo stigla – presudu su donele već narednog meseca, u aprilu 2023, ali je ona iz nepoznatih razloga skrivana od javnosti devet i po meseci, sve do februara naredne godine.
Četvoricu optuženih radnika Državne bezbednosti sudije su pravosnažno oslobodile optužbi.
Jednoglasnu presudu je kao predsednica veća potpisala sudija Vesna Petrović koja je na toj poziciji zamenila koleginicu Nadu Hadži Perić – koja je ubrzo potom otišla u penziju.
Apelacioni sud je ovakvu odluku obrazložio time da ne postoje ni posredni ni neposredni dokazi koji bi na nesumnjiv način dokazali tvrdnje Tužilaštva za organizovani kriminal – ni da je ubistvo naručio neko iz vrha Miloševićeve vlasti, ni da je taj nalog dat čelniku DB-a Markoviću, koji ga je dalje, prema navodima optužnice, preneo Radonjiću, tada prvom čoveku beogradskog centra DB. Nisu dokazani, smatra petočlano veće, ni navodi optužnice da je Radonjić dalje preneo ovaj plan Kuraku i Romiću koji su se teretili da kao saizvršioci koji su, navodno, bili na mestu ubistva.
Sudije su, kako su navele, u obzir uzele i činjenicu da je Branka Prpa, jedini očevidac ubistva, u istrazi i na suđenju govorila da ni Romić ni Kurak ne liče na čoveka koga je videla u haustoru u Svetogorskoj ulici, a koji je pucao u Čuruviju.
Ono što jeste dokazano, a što ni okrivljeni nisu negirali, jeste da je Državna bezbednost pratila Ćuruviju, i to pre nego što je Radonjić došao na mesto načelnika beogradskog resora Državne bezbednosti. Sud smatra da je praćenje ovog novinara bio „uobičajeni metod i redovna službena radnja iz delokruga DB“ i da nije dokazano da je praćen kako bi bio likvidiran.
Sud je „oborio“ i ključni argument optužnice – izveštaje o mobilnoj komunikaciji sa baznih stanica.
„Nakon što je ovaj dokaz detaljno razmotren (...) sud je našao da se ne može prihvatiti kao pouzdan i verodostojan“, navodi se u odluci.
Zaključuju i da nije bilo sporno da je Ćuruvija bio kritičar tada aktuelne vlasti, „ali s obzirom da je u odnosu na okrivljene doneta oslobađajuća presuda, to se sud nije ni mogao upuštati u motive izvršenja ovog krivičnog dela.“
Ovom presudom je nakon 25 godina od ubistva Ćuruvije i dve runde suđenja koja su trajala osam godina, stavljena tačna na slučaj protiv radnika Državne bezbednosti koji su bili optuženi za ovu likvidaciju.
Nezadovoljstvo presudom građani i kolege novinari iskazali su protestom ispred Apelacionog suda u Beogradu, a na koji su pozvala novinarska i medijska udruženja i sindikati. Okupljeni su u rukama držali ogledala kako bi pravosuđe moglo da vidi „sopstveni odraz“ i zastavu na kojoj piše „Ubili ste pravdu, ali istina živi“.
Nalogodavci i ubica novinara ostali su nepoznati.
Dve i po godine kasnije, u oktobru 2025, Vrhovni sud utvrdio je da su sudije apelacije prekršile zakon kada su donele oslobađajuću presudu. Ovaj sud ispitivao je presudu nakon što je Vrhovno javno tužilaštvo podnelo zahtev za zaštitu zakonitosti.
Vrhovni sud utvrdio je da su sudije apelacije u više navrata u presudi navodile netačne i kontradiktorne informacije i tako povredile zakon.
Tako, u presudi je navedeno da svedok Ulemek na sudu nije želeo da ponovi ono što je ispričao na saslušanju u tužilaštvu, pa čak i da je povukao iskaz – što nije tačno i što dokazuju transkripti sa suđenja, naveo je Vrhovni sud. Ulemek je, naime, na suđenju više puta rekao da nema šta da doda niti da oduzme od onoga šta je već ispričao i da stoji iza toga.
Vrhovni sud je utvrdio i da je u presudi netačno navedeno da četvoro svedoka, među kojima i svedoci saradnici iz postupka protiv zemunskog klana Dejan Milenković Bagzi i Miladin Suvajdžić Đura Mutavi, nisu ostali pri ranijim iskazima i da su govorili o stvarima o kojima nisu imali neposredna saznanja – što takođe demantuju transkripti sa suđenja. Ovi svedoci su se, navodi se u odluci Vrhovnog suda, izjašnjavali „o činjenicama koje su im lično poznate“.
Osim toga, Vrhovni sud je istakao i da je nejasan odnos sudija apelacije prema izveštaju sa baznih stanica. Tako, na jednom mestu u presudi sudije su navele da su odbile zahtev optuženih i njihovih advokata da ovaj izveštaj izbace iz dokaza, a na drugom mestu – da izveštaj ne mogu da prihvate kao verodostojan i pouzdan.
Ova odluka Vrhovnog suda, međutim, nije mogla da utiče na to što su bivši pripadnici DB-a oslobođeni. Vrhovni sud može da ukine presudu u slučajevima kada sudije prekrše zakon na štetu okrivljenih, u suprotnom samo konstatuje da je zakon povređen.